Imao sam pedeset i jednu godinu i bio sam čovjek kojeg je more odgojilo, othranilo i na kraju umalo uništilo. Cijeli život proveo sam na otoku, u malom mjestu na zapadnoj strani Hvara, gdje se zimi broj stanovnika smanji na sto pedeset duša, a ljeti nabuja do nekoliko tisuća. Bio sam ribar, kao moj otac i moj djed prije njega, i imao sam malu konobu u kojoj sam ljeti prodavao ribu koju bih ulovio noću. Bio sam oženjen, imao sam dvoje odrasle djece koja su otišla u Zagreb i u Split i koja su me zvala svaki tjedan, i imao sam kuću koju je moj djed sagradio kamen po kamen, i imao sam brod koji je bio stariji od mene, i imao sam dugove o kojima nisam govorio nikome. Bio sam ponosan čovjek. Previše ponosan da bih priznao da ne mogu sam. Previše ponosan da bih tražio pomoć. Previše ponosan da bih rekao svojoj djeci da njihov otac, koji im je cijeli život govorio da je more blagoslov, sada ne može izaći na njega jer nema novca za gorivo.
Ta zima bila je najgora koju pamtim. Bura je puhala s Velebita četrdeset dana bez prestanka, tako jako da su se grane slamale i da su barke u luci plesale na valovima kao lude. More je bilo bijelo, pjenušavo, bijesno. Nisam mogao izaći na njega. Nisam mogao loviti. Nisam mogao zaraditi. Konoba je bila prazna jer nije bilo turista, a i da ih je bilo, ne bih imao što ponuditi. Sjedio sam u toj konobi, u tom prostoru koji je mirisao na sol i na drvo i na uspomene, i gledao sam kroz prozor kako se more baca o stijene, i osjećao sam se kao da mi se život raspada u rukama. Dugovi su se gomilali. Banka je zvala. Dobavljači su zvali. Moj brat, koji je živio u Splitu, ponudio mi je novac, ali ja ga nisam htio uzeti jer bi to značilo priznati poraz, a ja nisam bio spreman na to. Bio sam čovjek koji je cijeli život govorio da se s morem ne treba boriti, da ga treba slušati, ali sada nisam znao kako ga slušati. Samo sam ga slušao kako urla.
Te večeri, kad je bura bila najjača, sjeo sam za stol u kutu konobe, onaj isti stol za kojim je sjedio moj otac, i otvorio sam stari laptop koji sam koristio za vođenje evidencije o ulovu. Bila je to noć kada nisam mogao spavati, kada mi je glava bila puna brojeva koje nisam mogao sabrati, kada sam htio samo da sve nestane. Pretraživao sam bez cilja, čitajući o ribarstvu, o vremenskoj prognozi, o svemu što bi mi moglo pomoći da prebrodim ovu zimu. I negdje između dva članka, naišao sam na stranicu koja se zvala
vavada online. Ime mi je bilo čudno, zvučalo je kao nešto što bi rekao turist kad bi pokušavao izgovoriti hrvatsku riječ, ali stranica je izgledala uredno, bez onih agresivnih reklama koje ti obećavaju bogatstvo u pet minuta. Bilo je tu igara s motivima mora, riba, brodova, svjetionika, svega što me podsjećalo na moj život, ali na jedan ljepši, mirniji način. Sjećam se da sam pomislio kako bi bilo lijepo barem na sat vremena biti negdje drugdje, ne misliti na dugove, ne misliti na buru, ne misliti na to da sam čovjek koji više ne može izaći na more. I tako sam ostao. Registrirao sam se bez ikakvih komplikacija, bez čekanja, bez onih obrazaca koji te pitaju sve osim krvne grupe. vavada online tražila je samo osnovne podatke i potvrdu e-maila, i za dvije minute sam bio unutra. Sjećam se da sam se nasmijao jer je bilo jednostavnije nego naručiti novu mrežu. Nisam znao je li to dobro ili loše, ali znao sam da mi se sviđa.
Prvih tjedan dana igrao sam s malim iznosima, onako kako bi čovjek probao novi mamac – pomalo, s oprezom, s poštovanjem prema onome što ne poznaje. Nisam očekivao ništa. Iskreno, mislio sam da ću izgubiti tih nekoliko desetaka eura i onda se vratiti brojevima koje nisam mogao sabrati. Ali dogodilo se nešto što nisam planirao. Počeo sam se veseliti tim trenucima. Počeo sam se veseliti večerima, jer sam znao da ću prije nego što me nazove kći i prije nego što odem do susjeda po kruh, imati sat vremena samo za sebe. Igrao sam automat s motivima stare luke, s ribarskim brodovima i svjetionicima, i svaki put kad bi se pojavio neki simbol, osjećao sam nešto što nisam osjećao godinama – uzbuđenje. Ne ono veliko, ne ono dramatično, nego malo, tiho, kao kad kao dječak čekaš da ti otac donese nešto iz grada. Bilo je to dovoljno. Bilo je to više nego što sam imao prije.
Prvi veći dobitak došao je desetog dana. Sjećam se da je bila nedjelja, bura je još uvijek puhala, i moja žena je otišla kod sestre u Stari Grad na nekoliko dana jer nije mogla podnijeti tišinu našeg doma. Bio sam sam. Osjećao sam se beskorisno. I onda sam otvorio igru i počeo igrati, ne da bih nešto dobio, nego da bih pobjegao od tog osjećaja. Igrao sam možda petnaest minuta, možda pola sata, ne znam više. I onda se dogodilo. Ekran se ispunio svjetlom, zvukovi su se promijenili, i preda mnom se pojavila svota koja mi je oduzela dah. Nisam vjerovao. Nisam mogao vjerovati. Sjećam se da sam ustao, otišao do prozora, i gledao u more koje je bilo bijelo i bijesno, i osjećao sam kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Bila je to svota koja je mogla pokriti nekoliko mjeseci života. Bila je to svota koja mi je govorila da nisam samo čovjek koji gleda u more i čeka da se smiri. Bila je to svota koja mi je dala nešto što mi je nedostajalo cijeli život – nadu.
Tog tjedna sam podigao novac. Sjećam se da sam otišao do pošte u mjestu, stajao u redu, i osjećao se pomalo smiješno, kao da radim nešto što ne bih trebao. Ali nisam radio ništa loše. Sve je bilo legalno, sve je bilo pošteno, sve je bilo moje. Novac je sjeo na račun za dva dana, i tog trenutka sam shvatio da je vavada online, koju sam otvorio one noći iz dosade i iz tuge, bila jedna od najboljih odluka koje sam donio u posljednje vrijeme, jer mi je omogućila da bez ikakvih komplikacija i čekanja dođem do svog dobitka. Nisam morao slati dokumente, nisam morao čekati tjednima, nisam morao razgovarati s ljudima koji ne razumiju ni hrvatski ni talijanski ni onaj moj hvarski. Sve je bilo jednostavno, brzo, i to mi je ulijevalo povjerenje koje mi je trebalo nakon svih onih godina kada me svijet učio da ništa nije jednostavno.
Nakon tog dobitka, nešto se promijenilo u meni. Ne mogu točno reći što, ali osjećao sam se drugačije. Kao da sam dobio potvrdu da nisam samo ribar koji ne može izaći na more, da mogu sudjelovati, da mogu riskirati i da se to može isplatiti. Počeo sam više čitati o igrama, o strategijama, o načinima upravljanja novcem. Počeo sam voditi bilješke, kao što bih vodio dnevnik o ulovu, i analizirati svoje odluke. Nisam to radio opsesivno, nego s nekom vrstom znatiželje koju nisam osjećao godinama. Bilo je to kao da sam otkrio novi hobij, nešto što je samo moje, nešto što me ispunjava na način na koji me posao nikada nije ispunjavao. Počeo sam se više smijati, počeo sam izlaziti s ljudima iz mjesta, počeo sam ponovno čitati knjige koje sam godinama skupljao po policama. Sve je to došlo nekako prirodno, kao da je novac bio samo katalizator, a ne uzrok. Kao da mi je trebao neki vanjski dokaz da mogu, da vrijedim, da nisam samo broj u nekoj tablici.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Bura je prestala, more se smirilo, a ja sam i dalje igrao, ali s mjerom, s granicama, s planom. Nikada nisam igrao više nego što sam mogao izgubiti. Nikada nisam igrao kad bih bio tužan ili ljut. Nikada nisam igrao da bih pobjegao od nečega, nego da bih uživao u nečemu. Naučio sam da je razlika između igre i problema upravo u tome – u namjeri, u kontroli, u svjesnosti. I bio sam ponosan na sebe što sam to uspio održati. Nisam postao jedna od onih priča o kojima se piše u novinama, nisam izgubio brod, nisam se zadužio. Ostao sam ja, samo malo veseliji, malo bogatiji, malo više svoj.
A onda je došla ta noć u ožujku. Bila je to noć kada je Hvar bio potpuno tih, kada je more bilo mirno kao staklo, kada su čak i galebovi spavali dublje nego obično. Sjedio sam za svojim starim stolom, s čajem od kadulje, i igrao automat s motivima putovanja – stari brodovi, karte, koferi, mjesta koja nikad nisam posjetio. Bio sam opušten, gotovo pospan. Nisam očekivao ništa. Igrajući tako, bez pritiska, bez želje, bez nade, dogodilo se nešto što mi je promijenilo život. Ekran se ispunio svjetlom, zvukovi su se promijenili, i preda mnom se pojavila svota koju nisam mogao odmah ni pročitati. Bila je toliko velika da sam morao nekoliko puta trepnuti da bih bio siguran da vidim dobro. Bila je to svota koja je mogla promijeniti sve – brod, konobu, budućnost, život. Bila je to svota o kojoj sam sanjao, ali nikada nisam vjerovao da ću je vidjeti.
Sjećam se da sam ustao, otišao do prozora i gledao kako zvijezde svjetlucaju nad Paklenim otocima. Grad je bio tmuran, tih, a ja sam osjećao nešto što ne mogu opisati riječima. Nije to bila samo radost. Bila je to mješavina olakšanja, nevjerice, straha, uzbuđenja, tuge, sreće. Bila je to kao da mi je netko rekao da je dio mog života koji sam proživio u tišini i čekanju konačno završio. Sjećam se da sam pomislio na svog oca, koji je cijeli život radio na moru, koji nikada nije imao ništa za sebe, koji je umro prije petnaest godina a da nisam imao priliku reći mu sve što sam htio. Pomislio sam na sebe kao dječaka koji je sanjao da će putovati svijetom i gledati luke s razglednica. Pomislio sam na sve one godine koje sam proveo radeći posao koji me ubijao, živeći život koji nisam birao, čekajući nešto što nikada nije došlo. I shvatio sam da je to nešto konačno došlo, na način koji nisam mogao predvidjeti, iz smjera iz kojeg nisam gledao.
Naravno, nisam odmah podigao sav novac. Trebalo mi je vremena. Trebalo mi je da sve sjedne, da se smirim, da donesem plan. Sjećam se da sam nekoliko dana samo hodao po mjestu, gledao more, sjedio po kafićima, razmišljao. Nisam nikome rekao. Nisam htio da me ljudi gledaju drugačije, da me pitaju, da mi zavide, da mi sude. Bila je to moja stvar, moja tajna, moja pobjeda. I bio sam odlučan da je neću upropastiti. Odlučio sam da ću dio novca staviti sa strane, dio uložiti u brod, dio potrošiti na putovanje, i dio ostaviti za igru. Jer sam znao da igra nije samo sredstvo za dobivanje novca, nego i izvor radosti, uzbuđenja, bijega. I nisam htio da to izgubim.
Prošlo je godinu dana od te noći. Danas živim u istom mjestu, ali osjećam se kao da živim u drugom životu. Popravio sam brod, obnovio sam konobu, i polako gradim nešto što je moje. Još uvijek radim, ali sada znam da to nije kraj, da je to samo jedna stanica na putu. Svake večeri kada sjednem za stol, s čajem i laptopom, sjetim se one noći kada je sreća pokucala na moja vrata, i nasmijem se. Ne znam što budućnost nosi. Ne znam hoću li ikada ponovno osvojiti nešto veliko. Ali znam da sam zahvalan za ono što sam doživio, za tu noć kada je Hvar spavao, a ja sam ostao budan i osvojio više nego što sam smio sanjati. I znam da ću tu priču jednog dana ispričati svojoj djeci, ne kao lekciju o kockanju, već kao lekciju o hrabrosti da iskoristiš priliku kada ti se pruži, o mudrosti da znaš kada stati, i o ljepoti života koji te može iznenaditi na načine koje nikada nisi mogao predvidjeti. Jer more je kao život – ponekad je mirno, ponekad je bijesno, ali uvijek, uvijek donese nešto novo na obalu ako znaš čekati.
